Došla
je. Lagano, tiho... Sve ulice su bile prazne već neko vrijeme. Odrediti količinu
noći i dana je nezahvalna rabota. Morao bih se poslužiti nagađanjem,
pretpostavkama, nezgodnim pitanjima. To neobilježeno vrijeme se svojski trudilo
samo u jednom, da prođe. I taj posao je odradilo na visini zadatka. Količina
vremena nije ostala precizno zapisana u aktima. Nemojte zamjeriti ali onaj kome
je vrijeme prošlo posjeduje zbirku administrativnih iskustava. Bijeli bumagi,
kopirani, zavedeni (kum je djelovodni broj) ,potpisani, tradicionalno pečatirani,
uz škripu kancelarijske fioke i očaravajućeg pljesnjivog mirisa fascikli, ostali
su kao saznanje koje muči i to nakon toliko vremena koje se potrošilo
nezavedeno.
Jer
da se zavelo lakše bi stigli do istorijskih činjenica. Obratimo pažnju: „činjenice“!
Kad je zavedeno, ono nosi težinu činjenice, fakta. Ovako, nezavedeno postaje
zalogaj špekulacije i nikad kraja tom vremenu koje se odveć produžilo i
sprečava njen dolazak.
Ali,
kako je vrijeme uopšte moglo odgađati njen dolazak kada nije bio očekivan,
čekiran, bukiran, rezervisan...
Vrijeme
nije otvaralo svoje karte. Nikakav nagovještaj, osjećaj, predskazanje...Ništa
od toga nije pohodilo izmučenu dušu. Samo vrijeme, hladne zimske kiše, bubnjar
na simsu sa kratkim pauzama između stavova.
No,
ona je ipak stigla.
Da
vidimo sada pauze, rokove, radne i neradne, skraćeno, over tajm, zakinuto, proteklo,
trećine, četvrtine, školske časove, epohe, poluvremena. Sve u ovaj bućkuriš od
vremena za kojim pravilno kaska i pogrešna gramatika, neočekivanost bilo koje
vrste, zaobilazak vremenske forme, odlazak u vječnost Hop! Stop!.
Zar
nije bolje, kad si ovako od volje, da otkriješ tajnu, sjajnu, što čuči u srcu
tvom, nemoj kazati treba mi vremena, jer
ispadaš som...
Najlaganija
stvar, kao Pele kad dribla, totalni da- mar...Sve te vremenske intervale koji
su pojedeni, al' iz tuđih trbuha i dalje zbore i prijete, ona ih je, jednostavno,
poslala kod gospoje Istorije u drugu zgradu, tačnije u potkrovlje.
Njene
oči sijaju, ta predivna lanterna mi je pokazala suštastvo. Srce se počelo
veseliti, poređenja radi (a šta da se radi): Početak raspusta; čarobna noć
prije velikog dana u kojem ćemo putovati, otići veseli puni čistoga dječijeg
žara! Provjerio ranac stoti put, u njemu stripovi, zabilješke, kasete, vokmen
sa rezervnim baterijama, prvi dezodorans, slike, pisma, omiljeni dres, knjiga
dobijena od nastavničkog vijeća...
Blizu,
dođi mi blizu, da miris tvoje kože zarobi moje nozdrve. Tek onda vremena biti
neće. Užurbano će otići; osjećajući se suvišno povešće i pokondirene kazaljke
koje uzdignuta čela i sa visine govore samo: „Hm, hm“, vukući toalete po
preostalim sekundama.
Dodirni
me. Dodirni me i uđi u novi svijet. Nestajemo
u tom spoju, pokrivaju nas note, miris lavande i ruzmarina, želja koja se
ispunjava i ne prestaje.
Rađamo
se bolji, ljepši, mekši, sa apsolutnim sluhom sve
tvorimo duhom.
Prsti
na tvojim usnama...Miris narandže, podignuta čaša vina u slavu španskih
konkvistadora i bezbrojnih vinograda. Korunja k'o rujna - zora koju si dovela sa
svojega vrela.
