Ono kad je poziv „upomoć“ nedovoljno glasan da bi ga ljudi čuli
by Marko Dražić
Bila je noć između nedelje i ponedeljka, tek što je
prošla ponoć. Sedeo
sam
u
sobi za kompjuterom, delom pišući nešto, većim delom bacajući pogled na
novosti na
Tviteru i Fejsbuku.
Za razliku od
većine sličnih slučajeva, nisam slušao nikakvu muziku, što mi je i
pomoglo da
čujem, u početku pomalo nejasan, ali već nekoliko sekundi kasnije,
prilično
prodoran
muški glas koji je vikao „upomoć!“ iz pravca parkića koji se nalazi tik ispod
moje
terase.
Oslušno sam još neko vreme, misleći da je možda komšija pojačao
televizor,
ali poziv se
još nekoliko puta ponovio, te sam izašao na terasu da vidim šta se dešava
napolju.
Nekih dvadesetak metara od moje terase koja je na prvom
spratu, u parku prekrivenim
snegom do kolena, ležao je čovek.
„Upomoć! Pomozite!“, ponovio je još nekoliko puta.
Ležao je na leđima, tako da nisam najbolje mogao da ga
vidim, ali mi je
njegova seda
kosa koja se
nazirala govorila da je reč o starijoj osobi koja je pala na snegu i povredila
se.
Na brzinu sam se obuo, obukao jaknu i izleteo napolje.
Prišao sam čoveku koji je jaukao
i još
nekoliko puta ponavljao „upomoć!“.
„Jeste li dobro“, pitao sam ga, plašeći se da li nije
možda polomio ruku ili nogu. Prišao
sam mu i po izrazu njegovog lica, shvatio sam da će pre
biti da je reč o pijanstvu nego o
povredi. Ipak sam ga pitao da li je povređen, na šta mi
ništa nije odgovorio. Imao je oko 50 godina
Rekao sam mu da ne sme tu da leži i da mora da ustane, u
čemu ću mu pomoći, na šta je
samo odmahivao glavom. Uhvatio sam ga ispod ruku i
pokušao da ga podignem, ali njegove noge
nisu ni najmanje sarađivale i ubrzo se ponovo našao na snegu.
Pitao sam ga gde živi, ali on je
samo nešto mumlao, da bi nakon pola minuta, ispružio
glavu u sneg i počeo da hrče.
I tu postavljam sebi pitanje, šta da uradim? Na brzinu
sam izleteo iz stana, tako da nisam
poneo mobilni, a čak i da jesam, Hitna pomoć ne može da
uđe u park, već moram nekako da ga
prenesem kroz zgradu na drugi ulaz koji je sa strane
ulice. Čovek ima stotinak kila i nemoguće je
da ga sam prenesem, pogotovu ne po snegu.
U tom momentu nailaze trojca tinejdžera i staju da mu i
oni nekako pomognu. Pokušavamo da ga
podignemo, ali čovek ponovo ne sarađuje, još jednom pada,
ovog puta mu se još dukserica podigla
i on, golih leđa, leži u snegu i hrče.
Sa momcima pričam šta nam je čitiniti i odlučujemo da ga
podignemo sa snega i za početak
odnesemo do ulaza koji je desetak metara od mesta na kom
leži. Ne možemo da
ga odnesemo
u moj ulaz,
jer do njega vodi petnaestak snegom prekrivenih stepenika. Podižemo ga,
jedan momak
ga drži ispod
ruku, ja za noge, i nosimo čoveka ka ulazu, dok on i dalje hrče, potpuno
nesvestan svega
što se oko
njega događa.
Ulazna vrata srećom nisu bila zaključana tako da ga
unosimo u zgradu i naslanjamo ga na zid
nedaleko od lifta. Jedan od mladića zove Hitnu pomoć, ali
nekoliko minuta se niko ne javlja,
već se čuje operater koji traži da ostanemo na vezi.
Čoveka u dva-tri navrata budimo, pitamo ga gde živi i
da li bi
mogao nekako da ustane, ali on, nakon mumlanja u kom se jedino razume
„hvala“,
ništa drugo
ne kaže i nastavlja da spava.
Momci odlaze i ja ostajem sam sa nepoznatim čovekom u
ulazu do mog i pokušavam
da smislim šta je najbolje da uradim. Već je pola jedan
ujutru i ne mogu da zvonim nekome na vrata,
pogotovu što u toj zgradi nikog ne poznajem. Isto tako ne
mogu da se napravim lud i
ostavim ga da spava u hodniku na pločniku, jer je tu
svega možda nekoliko stepeni
toplije nego napolju.
Odlazim do stana i uzimam mobilni, kao i rukavice, šal i
kapu, jer sam u međuvremenu
i sam počeo da cvokoćem. Dolazim do čoveka koji i dalje
spava, zovem Hitnu pomoć i nakon
minut-dva, konačno se javlja neka žena.
Pomalo konfuzno joj objašnjavam da sam našao pijanog
čoveka od oko 50 godina koji je
spavao u snegu i nije mogao da se pokrene.
Operaterka mi kaže da će poslati ekipu, ali da moram
imati obzira zbog zavejanih
ulica i biti strpljiv. Takođe me moli da ostanem pored
njega. Svestan sam da nemam
drugog izbora i dobijam obećanje da će ekipa stići za
15-20 minuta.
Stojim u zgradi i čekam. Prolazi deset, dvadeset,
trideset minuta. Svašta mi prolazi kroz glavu,
a najviše pitanje kako bi reagovala neka devojka da se
sada vrati kući iz grada
i u svom ulazu zatekne nepoznatog muškraca koji stoji
nedaleko od čoveka koji leži?
Pokušavam da smislim najubedljiviji monolog koji bi
smirio njen vrisak, u čemu ne uspevam,
ali koji, srećom, nije ni bio potreban jer se niko nije
pojavio.
Hitna pomoć stiže nakon 40 minuta. Bude čoveka, koji sada
priča malo razgovetnije.
Gledaju mu šake koje su crvene i konstatuju da se smrznuo
i da će morati sa njima do Urgentnog.
Pomažem im da ga unesu u vozilo i oni konačno odlaze, a
ja se vraćam kući.
Ponovo sam u sobi i još jednom se osvrćem na celu
situaciju, što sam nekoliko puta činio
i dok sam čekao Hitnu pomoć. Čovek je ležao u
snegu i vikao „upomoć!“.
Činio je to veoma glasno i to je sigurno ponavljao na
svakih desetak sekundi
tokom dva-tri minuta. Ležao je nekoliko metara od zgrade
u prilično mirnom kraju.
Nije još bilo toliko kasno da se pretpostavi da su sve
komšije spavale dubokim snom.
Opet, nije bilo ni toliko rano da se pretpostavi da su
sve komšije gledale televiziju ili slušale muziku
i da zbog toga nisu čuli njegove uzvike.
Bez obzira na sve, samo sam ja izašao napolje. Dok
nisu naišli momci u nekoliko navrata
sam pogledao ka zgradi, nadajući se da će se na prozoru
naći neko ko bi mogao da mi pomogne,
ali nikog nije bilo. Čoveka koji je ležao u snegu i
tražio pomoć niko nije udostojio
čak ni pogleda kroz prozor. Ako i jeste, taj pogled nije
trajao duže od nekoliko sekundi.
Prisećam se priče koju mi je jedna drugarica nedavno
ispričala. Čitala je rezultate nekog
istraživanja po kojem većina ljudi koji se nalaze
u stanu i čuju nečiji vrisak ili poziv upomoć,
ne reaguju jer računaju na to da nisu jedini koji su to
čuli i da je sigurno već
neko preduzeo adekvatne mere.
Moguće da podsvesno i ne žele da se udubljuju u problem,
jer je lakše ignorisati
nešto si samo čuo od onoga što si i video. Kome trebaju
nove brige, ljudi inače
već imaju dovoljno svojih, zar ne?
Pokušavam sebe da analiziram i shvatam da je vrlo moguće
da je i meni malo falilo da ne ustanem.
Da sam vrednije radio, da sam bio više udubljen u tekst
koji sam pisao,
ne isključujem mogućnost da ne bih ustao, i da bi mi samo
proletela misao
da će se sigurno problem koji je napolju rešiti i bez mog
uplitanja.
Ne bih želeo da previše dramatizujem, ali postoji
mogućnost da čovek koji je na -10
spavao u snegu ne bi preživeo. Ne bih ni
sebe da predstavljam kao nekog heroja.
Da nisam sišao, trojca tinejdžera bi mu pomogla, ali
sasvim je legitimno postaviti pitanje
šta bi se desilo da sam ja slušao muziku, a da su njih
trojca odlučila da idu nekim drugim putem?
Kako bi moje komšije reagovale sutra da saznaju da se
ispod njihovog
prozora smrznuo čovek čije su pozive upomoć čuli, ali su
odlučili da na njih ne obrate pažnju?
Nekada je
suviše lako ušuškati se u malom svetu svog doma i ignorisati sve što je mimo
njega,
čak i ubediti
sebe da nema razloga zašto bi se čovek bavio tuđim životima i problemima.
Kada su trojica momaka odlazila, zahvalio sam im se što
su mi pomogli,
na šta mi se jedan od njih samo osmehnuo i rekao;
„Nema frke, moramo jedni drugima da pomažemo“. Da,
stvarno moramo.
link za blog Marka
Dražića / link for Marko Dražić blog