METAMORFOZE by: Igor Marojević


         METAMORFOZE
                                                                          by: Igor Marojević


Od svojih "novokomponovanih" izvora pa do danas, turbofolk (TF) je prešao dug put 
tokom kojeg se više puta pozicionirao i dokazao vlastitu žilavost. U početku, dok se 
odvajao od izvorne narodne srpske i romske muzike, turske i arapske, diska i rokenrola, 
kao svojih osnovnih sastavnih, ugrubo spojenih elemenata, on je u nastupima svojih
prvih izvođača bio avangarda za ono što će uslediti. Tek kad su se pojavile kopije i varijacije 
Lepe Brene i nikao i muški sektor TF-a, dotični pravac je postao lokalno nesumnjivo 
najmasovnija muzička praksa. To je bilo i logično: državna politika razumljiva jedino 
na lokalnom nivou – posebno otkako je zbog nje zemlja izolovana – dobila je 
sličnu "umetničku" podršku u turbofolku.

Kada je režim iz devedesetih smenjen, TF je u novoj klimi neko vreme iskušavao 
neformalni status alternative, a slučaj njegove vodeće zvezde Svetlane Ražnatović
pribavio mu je i izvesnu buntovničku auru. Cecini obožavaoci su, kad je 2003. godine 
uhapšena tokom dekriminalizujuće akcije "Sablja", organizovali proteste kao da se 
njihova ikona našla u ćeliji jer joj je uskraćena sloboda govora a ne zbog utaje poreza
prilikom prodaje fudbalera "Obilića" i nelegalnog posedovanja oružja. Kasnije je te 
protivpravne radnje i priznala ali je, možda baš zbog opisanih pritisaka javnosti, 
optužena na samo godinu dana zatvora u luksuznom kućnom pritvoru.

U međuvremenu je zaslugom postpetooktobarskih vlasti ideološki i estetski 
amnestiran najveći medijski kič Srbije devedesetih. Za njegovo presvlačenje pre
svega je bio zadužen TV "Pink" "Grand" emisijama, tim stecištem TF zvezda i 
nada u usponu. S tim što je, usled novih tehnoloških mogućnosti, 
povraćeno poverenje u turbofolk bilo ishodovano i glamurom koji je, 
za razliku od TF-a devedesetih, mogla da ponudi "Pinkova" produkcija.

Tek kad se neki muzički pokret pokaže kao - i to u ovom slučaju čak dva puta - vodeći,
a iskusi i status izvesne avangarde i alternative, moguće je njegovo dalje 
estetsko račvanje. Tako je, sem žilavosti, turbofolk dokazao i sopstvenu fleksibilnost 
jer su njegovi derivati na kraju ispoljili neočekivanu kreativno-kombinatoričku moć. 
Šest godina nakon što ga je protestima fanova i fanulja zbog njenog boravka u zatvoru 
Ceca dopunila ulogom svojevrsnog lokalnog Mendele, Milan Stanković je 
prvi put izveo na neki način kritičku pesmu Fejs, svojevrsnu borbu protiv
 "društvenih mreža". Taj pevač je za ovu priču bitan i inače, ne samo pošto 
je interpretirao songove koji su, za razliku od većinske TF produkcije uronjene 
u problematiku tipa lični ljubavni podvizi i katastrofe, govorili i o savremenim pitanjima. 
Ovde vredi izdvojiti naslovnu numeru njegovog albuma Solo iz iste, 2009. godine - koja 
govori o poželjnosti single statusa u današnje doba. Obrt je u tome što je 
samoća u turbofolk-tekstovima dotada bila gotovo isključivo neželjena, 
posledica ostavljenosti od strane partnera, a ne izbor. Računajući na prihvatanje 
vrednosti koje su bliske najvećem delu naroda i svodeći se na bezvredna dela
jer "se konformistički prilagođava(ju) zahtevu društva" (Agneš Heler) turbofolk po sebi 
ukida izbor, za početak izbor kao osnovu ukusa. Tako da se ne zna koliko je 
Milan Stanković u ove dve pesme zapravo turbofolk, kao što se to ne može 
pouzdano utvrditi za najbliže srodnike TF-a iz "novokomponovane muzike", s kojima 
se on neodvojivo i incestuozno mešao. Možda bi to bez i najmanje greške mogao 
da ustanovi neki ekspert.

Međutim, moja neznatnost tu prepoznaje drugi problem. Dok sam jeo burek u 
zemunskoj pekari s dragom prijateljicom koja mnogo bolje od mene poznaje turbofolk 
scenu i koja je pročitala ovaj tekst pre no što će biti objavljen, zamerila mi je na nedovoljnoj 
upućenosti u TF da bih pisao o njemu. 
"Slažem se da ga ne poznajem baš najbolje", uzvratila je moja neznatnost uz gutljaj jogurta,
 "ali čovek koji je istinski ekspert za turbofolk nije u stanju da napiše esej." Tako da je moja 
neznatnost svesna rizika dok ovde izriče razne tvrdnje.

Između ostalog kao i tu da postoji neformalni dark turbofolk. O tome svedoče i neke pesme 
Dunje Ilić i Jelene Karleuše (u najmanju ruku, spot Slavoljuba Živanovića "Zlog" za pesmu Insomnia). 
Obe pevačice su, doduše, zanimljivije izvan muzičkih pitanja. Jelena Karleuša, naime,
po svom oštrom društvenom angažmanu u kritici mačizma i odbrani LGBT populacije 
što joj je 2011. donelo titulu "gej ikone". Dunja Ilić pak ima imidž samosvesne mlade 
žene kojoj ne treba stalni muškarac, a činjenica da je kod solidnog izdavača ("Draganić") objavila 
roman (Sat) čini TF scenu neverovatnom.

Ili je takvom čine najnoviji doprinosi Mileta Kitića i Indire Radić. Prvi je nedavno ustanovio 
novi muzički (pod)pravac, "gangsta folk", u kojem TF miksuje s repom. Nakon što je 
iskoristila matricu Rammsteinove pesme Du hast za svoju numeru Preko, preko, 
Indira je snimila Mariju, šansonu na potpuno nerazumljivom, TF-francuskom.

Nepredvidljiva širina turbofolka ima i svoju teorijsku potvrdu u vidu niza studija o njemu, 
iz raznih uglova (radovi Milene Dragićević Šešić, Erika Gordija, Ivane Kronje,
Ljerke Vidić-Rasmuzen, Miše Đurkovića, Ketrin Bejker, Marije Grujić...). Ono što kanda 
još nedostaje za krajnju zaokruženost turbofolka jeste da se ponovi i novim okolnostima 
prilagodi očigledna parodija tog pravca. Veći broj savremenih i zaokruženih albuma 
na tragu prvenca Ramba Amadeusa O, tugo jesenja iz 1988. godine od turbofolka 
bi načinio njegovu starinsku parodiju: sprdnju sa njime, bez baš mnogo omaža. 
Posredi je, rekosmo, žilav pravac, podneo bi on to. A ako i ne bi - ne bi bila velika šteta; naprotiv.